Kad se na jednom razmjerno malom području, praktički u jednom selu i oko njega, sastave dvije vrlo važne povijesne priče, očekivalo bi se da ono, kao ona Ivana iz Čolićeve pjesme, raste, raste i jedva čeka da poraste. Šipka (Шипка), mjestašce u središnjoj Bugarskoj, nalazi se – ovdje se „trefilo“ najviše svjetski raritetnih tračkih grobnica – u svima znanoj Dolini tračkih vladara, a na obližnjoj planini vođena je najvažnija bitka za oslobođenje Bugarske od Osmanlija. Službeno je Šipka u kolovozu 1977., u povodu 100 godina od oslobođenja, proglašena gradom, ali stvarno stanje najbolje pokazuje podatak iz ljetos provedenog popisa po kome u naselju obitava svega 1259 osoba.

Jednostavan mali park, ista takva zgrada Općine, i Dom kulture, uz koji su, ispod bogate krošnje breze, postavljeni muškarac i žena u narodnim nošnjama, on s nekim gudačkim instrumentom, ona s cvjetkom u rukama, gotovo su sve što se ima vidjeti u samom mjestu. Tomu se može dodati spomenik partizanima izginulim u besmislenom komunističkom Rujanskom ustanku 1923., ustvari pokušaju državnog udara izvedenog na nagovor Kominterne, te u Drugom svjetskom ratu. U blizini je u novije vrijeme uređen amfiteatarski trg. Kilometar-dva prije ulaska u selo vidjesmo i višemetarski spomenik nekom neimenovanom revolucionaru, bit će partizanskom, čim je sav zapušten i „ukrašen“ grafitima.

Malo iznad sela se, među mrkim stablima četinara, ljeska nekoliko zlatobojnih tornjeva, poprilično čudnih, nimalo nalik onima iznad bugarskih crkava. Da bi se shvatilo otkud oni tu, prvo nam se treba popeti do Šipčanskog prijevoja, na Staroj planini, na 1150 metara nadmorske visine. Pola sata vožnje krivudavom cestom kroz šumu dok se ne ukaže golet nekoliko planinskih vrhova, brižljivo uređena i načičkana manjim i većim spomenicima. U najkraćem, tu se tijekom Rusko-turskog rata 1877. - 1878. odigrala jedna od najvažnijih bitaka za oslobođenje Bugarske od osmanlijske okupacije.

M.J. | Bljesak.info / Lav na Spomeniku slobodi

Najveće borbe vođene su u srpnju, kolovozu i rujnu 1877., kada su osmanske snage, oko 27.000 vojnika pod zapovjedništvom Sulejman-paše, okršile s nešto malo manje jakim ruskim snagama, potpomognutim bugarskom milicijom pod zapovjedništvom general-bojnika Nikole Stoletova i manjim bugarskim dragovoljačkim postrojbama. Rusko-bugarske snage uspjele su, vezujući ogromne osmanske snage, obraniti Šipčanski prijevoj, olakšavši svojim suborcima na drugim frontama brzo napredovanje, a mnogi bitku vide i kao ključ ukupne pobjede, kada su rusko-ugarske snage potjerale Osmanlije sve do Carigrada.

Središnji spomenik, Spomenik slobodi, 31,5 metar visoki kameni toranj u formi odrezane piramide, postavljen je na najvišem vrhu planine Sveti Nikola, nazvanom po generalu Stoletovu. Toliki je da smo ga vidjeli čak dolje iz sela. Tornjem dominira monumentalni brončani lav, simbol pobjede, težak 12 tona. S platoa treba uz puno stepenica kako bi se došlo pred toranj, a unutra je na šest etaža postavljena stalna izložba o bitki. Na prvi kat položen je sarkofag s posmrtnim ostacima manjeg broja Rusa i Bugara poginulih u bitki, a zatim slijede likovni prikazi bitke, replike ruskih i bugarskih ratnih zastava, portreti generala i drugih istaknutih sudionika bitke, uključujući i nekoliko turskih na čelu sa Sulejman-pašom. Oružje, vatreno i hladno, streljivo, granate, vojna oprema, činovi, trube, ukazi, zapovijedi, sve je originalno, sakupljeno nakon bitke ili otkopano tijekom uređenja prostora za izgradnju prostranog spomeničkog područja. Iako su topovi raznih vrsta i kalibara postavljeni po okolnim brdima, tamo gdje su bili ukopani u vrijeme bitke, nekoliko ih je doneseno i u toranj. Pogled sa svakog od katova, pogotovo s vrha tornja, neopisiv, a bio bi i bolji da više od pola dana nije kišilo; kao da smo usput, umjesto sevdalinki, pjevali dodole :)

Spomenik slobodi, rekoh, nije jedini, a najveći nakon njega, u podnožju brda, na mjestu s koga je djelovala ruska topnička Čelična baterija, podignut je ruskim časnicima i vojnicima te njihovom tadašnjem caru Aleksandru II. Visok je, brat bratu, desetak metara, krasi ga veliki reljef s carskim grbom, a na vrhu je, očekivano, križ. Djelić slave prigrabili su i partizani, postavivši na bočnoj strani spomen-ploču s figurom vojnika i petokrakom sa srpom i čekićem. Na ploči ugrađenoj izravno u spomenik pobrojane su sve ruske regije iz kojih su bile postrojbe što su sudjelovale u bitki.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik poginulim ruskim časnicima i vojnicima

Manjih spomenika ima još nekoliko. Jedan mali, prilično bezličan, podignut je poginulima na početku bitke, u srpnju, drugi dvojici ruskih zastavnika iz 36. Orlovske pukovnije, treći pukovniku Apolinariusu Klimantoviču, prvom visokom časniku među poginulima… I tako još desetak što ploča, što sarkofaga, što piramida, što u drugim formama. Neki natpisi su sada već jedva čitljivi, ipak su pravljeni prije više od stoljeća, uglavnom prije nego što je izmiljela zamisao o izgradnji Spomenika slobodi. To se desilo 1920., kad su se preživjeli sudionici bitke, dakako oni s rusko-bugarske strane, okupili na svom svakogodišnjem saboru. Izgradnja je trajala od 1926. do 1934., a spomenik je otkrio bugarski car Boris III.

Ostala je dvojba jesu li vrlo bogato izvedeni reljefi u podnožju Spomenika slobodi, koji uključuju puno prikaza borbe i još jednog lava koji kida lance ropstva, postavljeni u vrijeme uređenja kompleksa ili- tako bi se dalo zaključiti po umjetničkoj izvedbi – nešto kasnije.

Sad se još jedan čas vraćam na prvu etažu Spomenika slobodi i kriptu s posmrtnim ostacima poginulih, tek da ponovim kako je samo dio kostiju tu, a mnogo više ih je u crkvi iznad sela, onoj sa zlatastim tornjevima. Crkva je ogromna, a temelji su joj praktički na kostima poginulih, njih oko 9000, budući da zauzimaju čitavo podzemlje, od prvog do zadnjeg milimetra u crnom mramoru. Natpisi na pločama su na ruskom jeziku, kosti su raspoređene po postrojbama, mada se ginulo toliko, na stotine dnevno, da nema sumnje kako se u takvim danima, pod stalnom topničkom vatrom, baš i nije moglo razmišljati o tome koji leš treba odvojiti na jednu, koji na sedmu ili dvanaestu gomilu.

Imena su, časnička i dočasnička, ispisana zlatopisom na pločama u crkvi Rođenja Kristova. Da se htjelo ispisati i imena vojnika, trebalo bi, čim je časničkih nekoliko stotina, imati na desetke ovolikih crkava. Inače je glavnina sredstava prikupljena u Rusiji, a inicijativu za izgradnju dali su grof Nikolaj Igjatjev i Olga Skobeljeva, majka generala Mihaila Skobeljeva. Građena je od 1885. do 1902., po nacrtima ruskih arhitekata, i bila vlasništvo Ruske pravoslavne crkve do 1934., kada je dana na korištenje njenoj bugarskoj posestrimi. U međuvremenu je prerasla u manastir, a od početka je na popisu 100 najznačajnijih turističkih odredišta u Bugarskoj. Oslikana je prizorima iz ruske povijesti, ali natpisa i molitvi ima i na i na ruskom bugarskom jeziku.

M.J. | Bljesak.info / Crkva Rođenja Kristova

Prije 20 godina u crkvi se za duše svojih sunarodnjaka, osloboditelja Bugarske i bugarskog naroda, pomolio i Vladimir Putin. Bugarska je odavno u NATO paktu i u rusko-ukrajinskom ratu, barem službeno, drži stranu Ukrajincima, Putinovim protivnicima. Ne, ne pitam ništa, samo kažem…

Vraćamo se još jednom u kriptu, nije od viška izmoliti barem jedan Pokoj vječni, mada će pokojnike poginule za nadasve plemenit cilj, kad se podijeli na njih 9000 kostura, zapasti manje od jednog slova, a onda se opet spuštamo u Šipku, točnije prolazimo kroz selo. Suđeno nam je jedno pola dana provesti u podzemlju, a usput nam se iz 19. stoljeća valja teleportirati malo više od dva milenija unazad, u doba Tračana. Odredište su nam, naime, tračke grobnice, a procvatom tračke kulture smatra se, makar su ovdje stigli još petstotinjak godina prije, razdoblje od 6. do 2. stoljeća prije nove ere.

U putopisu iz Kazanlaka, 12 kilometara od Šipke, predstavljena je, po općenito prihvaćenom sudu, najljepša tračka grobnica, mada, vidjet ćemo, ni ovdašnje četiri ne zaostaju mnogo. Dvije su, Velika Arsenalka i Ostruša, doduše trenutno zatvorene za posjete, što ćemo doznati tek nakon što se nađemo pred ulazima, ali ostaju još dvije, Golema Kosmatka i Šušmanec. Inače je Ostruša otkrivena tek u travnju 1993., dok smo mi po Bosni i Hercegovini čamili po mokrim tranšejama i ganjali se po tek prolistalim šumama i gorama naše zemlje ponosne. Unutra je hram tračkog boga besmrtnosti Sabazija iz 4. stoljeća prije Krista s tavanicom ukrašenom, slično onoj u Kazanlaku, likovima ljudi i životinja te cvjetnim motivima. Među nalazima je, uz one prebogate i velevrijedne, poseban kostur žrtvovanog konja s nožem zabijenim u njegove grudi.

Ali, da ne trunim previše o neviđenom, evo nas pred Golemom Kosmatkom, kilometar od Šipke, gdje nas dočekuje namrgođeni kralj Seut III., vladar Seutopolisa, prijestolnice Odriskog kraljevstva, države koja je obuhvaćala dobar dio Bugarske, jugoistočnu Rumunjsku, sjevernu Grčku i europski dio Turske. Toliko je kraljevski ozbiljan da ne primjećuje kako mu s dva prsta iza glave pravim rogove :) Otkud striček Seut baš ovdje? U grobnici Golema Kosmatka pronađeni su njegova posmrtna zlatna i brončana glava, što upuće na pretpostavku da je sahranjen baš ovdje.

Većina tračkih grobnica prije ili kasnije je djelomično ili potpuno opljačkana, a Golema Kosmatka je jedna od rijetkih do čije utrobe nisu stigli ni vojnici koji su preko njih kopali tranšeje ni lovci na blago kojih je po čitavoj Trakiji sve više i više i sve bolje su opremljeni, pa neke od pretpovijesnih humki znaju završiti doslovno poravnane bagerima. Golema Kosmatka na red vjerojatno nije došla zbog toga što je jedna od najvećih, s visinom od 23 i prečnikom od 130 metara.

M.J. | Bljesak.info / S kraljem Seutom III.

Od masivnim kamenim blokovima ozidanog ulaza u kompleks do grobnice vodi hodnik dugačak 13 metara, nakon čega slijede tri zasebne prostorije. U prvoj, pravokutnoj, i ovdje je pronađen kostur konja. Druga je kružnog oblika, s kupolastom tavanicom, visoka 4.5 metra, a na ulazu su teška mramorna vrata s uklesanim reljefnim kasetama i dva reljefna medaljona s prikazom starogrčkog boga sunca Heliosa na jednom te Gorgone Meduze s oštrim očnjacima i zmijskom kosom na drugom. Meduzin pogled je, znamo, okamenjivao one na koje se spusti pa se otud i našla na ulazu, kako bi spriječila neželjene posjetitelje, ali, eto, bugarske arheologe nije uspjela okameniti. Treća prostorija je ustvari ogromni sarkofag, težak, po procjeni stručnjaka, oko 60 tona, u koji je uklesana grobna komora s kamenom „posteljom“ za pokojnika. Predmeti koji su ostavljeni u njoj – ne znamo da li originali ili replike – i sad su tu: zlatni vijenac od hrastova lišća i žirova, glinene amfore i manje zlatno, srebreno i brončano posuđe, sve namijenjeno za uživanje u vinu, brončana kaciga, prsni oklop s utkanom pozlatom, željezni mač sa zlatnim aplikama i mnogo drugoga, uglavnom sitne zlatnine i srebrnine, sve iz kasnog 4. i poćetka 3. stoljeća prije Krista. A brončana Seutova glava, odavno se nalazi u državnom muzeju u Sofiji, djelo je Silaniona, jednog od najpoznatijih atenskih kipara.

Grobnica Šušmanec se, iako, kao ni Golema Kosmatka, nije oslikana, smatra remek-djelom tračke arhitekture pa se valjda zato u nju i ulaže najviše. Podalje od ulaza u grobnicu podignuta je posebna zgrada za prijem posjetitelja, a ulaz je, zajedno s grobnicom, također natkriljen staklenim zdanjem. Kao u drugdje po Bugarskoj, a slično je i u drugim bivšim socijalističkim državama koje su članice Europske unije, najveći dio novca osigurano je iz Bruxellesa; u slučaju grobnice Šušmanec otuda je, od ukupno 1.115.087,29 leva, stiglo čak 947.824,20 leva.

Što se tiče pokretnih nalaza, tu ima minus, jer naprosto nisu nađeni, izuzev kosturā četiri žrtvovana konja i dva psa, ali što se tiče arhitekture, tu se pjeva druga pjesma. Vidljivo je to već u predvorju, čije je pročelje bilo okrunjeno zabatom, podržanim jonskim stupom, a sa strana sve drže prosti zidovi od tesanih kamenih blokova. Do grobne komore vodi poširok hodnik s konzolnim svodom. Završava ulazom koji bi se, kad bi se mjerilo suvremenim stilovima, komotno mogao nazvati gotičkim.

Grobnica je kružnog tlocrta, sa sedam dorskih stupova, stari Grci i Rimljani bi, kao i povjesničari umjetnosti, rekli tolos. Ovaj u Šušmanecu nije velik kao Atrejeva riznica u Mikeni ili Vestin hram u Rimu, ali nije ništa manje moćan, pogotovo zbog arhitrava na stupovima, na koji se nastavlja kupola, i puno većeg dorskog stupa u središtu komore.

M.J. | Bljesak.info / Grobnica Šušmanec

Ima na šipčanskom području još nekih grobnica osim četiri koje spomenuh, čak se vjeruje da, s obzirom na broj humki rasutih poljem, neće ostati na sadašnjem broju, ali nam je – još možda satak pa će mrak – vakat krenuti. Ali, ne dade nam se! Neka 3,5 kilometra od Šipke vidimo višemetarski spomenik i naravno da ćemo stati. Bit će da se i tu, u ravni podno Spomenika slobodi, odigrala neka velika bitka Rusko-turskog rata. Ima natpis, zahvale Rusima i Bugarima, ima čak i, kao, točan broj poginulih, 5769, mada mi je to vjerodostojno kao i onaj 3301 partizan na Sutjesci.

Preko puta restorančić. Poumorni smo, danas smo se baš nahodali, pa da svrnemo i srknemo na kavu. Mjestašce se, zabilježih, zove Šeinovo, a restorančić „Češmata“, što je, dakako, „naša“ česma. Bacamo pogled i na jelovnik- opa, ima čorbe! Vlasnik Georgi ljubazan, brzo će, a usput ga zanima iz koje smo države, bit će da nikad niko s bh registarskim pločicama nije zalutao u Šipku, pogotovo u Šeinovo. Čorba izvrsna, što ne propuštamo i naglasiti, a nakon što je izjedemo, slijedi iznenađenje: Georgi nam u vrećici i kutijici nosi začine koje koristi u restoranu. Domaći, s puno sušenih trava, a mirišu mmm… :) Благодаря!

Šta na kraju reći osim da posjet Šipki ide u ladicu s nazivom: Dan koji se pamti…